Moje životne priče 3

Autor: klasika

"Sjećam se, stajala sam na balkonu i posmatrala dječaka u plavom pletenom džemperu i crnim pantalonama kako zamišljeno prolazi ispred zgrade.

Tek što je prošlo nekoliko dana od oslobođenja grada, narod se konačno opustio da malo izađe na zrak i slobodno prošeta. Posmatrala sam ga i zainteresovalo me je gdje ide. Otišao je do pozide koja se nalazila duž rijeke Drine, kao graničnik na obali. Sjeo je pored jednog stuba ulične rasvjete i naslonio se na njeg. Gledao je daleko niz Drinu. Učinio mi se tako usamljen i u tom momentu bih voljela da sam bila kraj njega.

Od tog dana prošlo je 5 godina.

Vratila sam se u svoj rodni grad iz Sarajeva i jedva čekala da vidim staro društvo, ili barem one što su ostali živi. Otišla sam do jednog kafića gdje je radio jedan od najboljih mi drugova. Jedva sam čekala da ga vidim. Nakon što sam se pozdravila s njim, upoznao me sa dvojicom jarana koji su bili kod njega. Jedan visok i simpatičan momak, razvukao je šarmerski osmijeh i pružio ruku izgovarajući svoje ime. Drugi je bio povučen, nenapadan, tiho izgovorivši ime, pogledao me je svojim zeleno-plavim očima, od kojih su me prošli trnci kroz cijelo tijelo. Jedan momenat, koji mi se učinio kao vječnost, utonula sam u njegove oči.

Od tog dana, postali smo nerazdvojni. Toliko istih zanimacija, a opet toliko različitosti. Svakodnevno smo se družili. Pomagao mi je da renoviram stan, išao je samnom u potragu za poslom, bio mi je podrška kad mi je mama operisana. Ukratko, bio je uz mene i kad sam bila tužna i kad sam se radovala. Dan po dan, ja sam se zaljubila. Voljela sam ga kao sto nikada nikoga zavoljela nisam. Jedne prilike, sjedili smo u parku, pričali o ljubavi. U toku razgovora rekla sam da mene niko ne voli, a on me pogledao svojim blagim očima, nasmijao se i tiho rekao: „Volim te ja!“ Gledala sam u njega misleći da se šali, al' njegove oči su mi rekle da stvarno tako misli. Naša ljubav je izašla na vidjelo. Voljela sam ga – Volio me je.

Svakim danom naša ljubav je bila sve veća i veća. Od najboljih prijatelja, postali smo najbolji ljubavnici.

Otišao je na odsluženje vojnog roka i svi su ga ubjeđivali da od naše ljubavi neće ostati ništa, da se može pozdraviti s istom. Ali bili su u krivu, opstali smo. Naša ljubav je samo postala jača i vječnija. Nakon 5 godina, odlučili smo našu ljubav krunisati brakom. I tako i bi.

Jedne noći, onako zagrljeni, pričali smo o tom nekom ratnom periodu i ja sam spomenula dječaka u plavom pletenom džemperu, na što se moj dragi nasmijao i rekao da je taj dječak u stvari moja ljubav. Nisam mogla vjerovati. Bila sam iznenađena. A onda opisivajući dječaka kojeg sam gledala kraj Drine, on je samo potvrđivao da je to u stvari bio on. Svaki dan je išao pored Drine da sjedi i da uživa u njenom žuboru. A kaže znao je već tada da ga njegova ljubav gleda, samo nije znao tačno odakle.

Danas, uživamo u našoj ljubavi, našoj sreći, našoj predivnoj dječici. I sretna sam što i nakon 10 godina braka imam pored sebe „dječaka u plavom pletenom džemperu“.

Komentari (1)