Velika drvena vrata, sa ogromnom štekom toliko su bila teška da sam morala nasloniti se svom snagom da ih otvorim. Osjećala sam se tako sićusno prema tim vratima stare austo-ugarske gradnje, koja su bila visoka čini mi se i 3 metra. Farba na njima već odavno se počela guliti, rupe od gelera na njima bili su svjedoci ratnog vremena.
Žurila sam kroz dugi hol, koji je bio mračan da se jedva vidjela unutrašnjost zgrade. Al' meni dobro poznat put do dugačkih stepenica koje su vodile na sprat. One koji prvi put uđu u tu zgradu, skoro uvijek bi prepala statua žene koja je stajala sa desne strane, rad nekog od profesora. Mene prepala nije. Naprotiv, navikla sam se na njeno postojanje i svakodnevno nijemo pozdravljanje.
Još samo par minuta i počinje mi čas. Moj razred bio je smješten na trećem spratu Škole primjenjenih umjetnosti u Sarajevu. Haha... Nisam pohađala umjetničku školu, već je moja škola silom prilika bila smještena u ovu školu... Privremeno.
A eto izgleda da je sudbina davala znake da ima neki tračak umjetnosti u meni, samo što to nisam još znala.
Gurala sam se kroz gužvu koju su stvarali učenici - umjetnici, kako smo ih skraćeno zvali. Žurila sam da ne zakasnim na nastavu jer ništa mi nije mrže u životu nego kada negdje zakasnim (što se dešava veoma rijetko i ako se i desi, sigurno postoji jak razlog). Konačno, mala učionica na vrhu zgrade sa prelijepim pogledom na park. Sjedila sam u prvoj klupi, odmah do katedre profesora. Voljela sam biti tu naprijed, da budem bliže prozoru.
Kradom bih gledala u bagrem koji je bio ispred škole i kada bi mali vjetrić zapirio, kao da je pjevao pjesme o mome gradu. Imala sam osjećaj da lišće namjerno svojim nježnim zvukom izaziva u meni još veću nostalgiju za domom. Za mojim rodnim gradom.
A svakim danom mi je falio sve više i više. Živjela sam za taj dan kada ću ponovo doći kući i ponovo osjetiti miris lipe čiji se drvored pruža kroz moju ulicu. Jedva sam čekala da ponovo čujem žubor meni najdraže i najljepše rijeke Drine. Da vidim njenu divlju strast dok prevrće oble kamenčiće gurajući ih od obale do obale.
A u tom sanjarenju bi me prekidalo zvono koje bi označavalo kraj časa.
Danas sam sretna, jer opet miriše lipa, jer opet Drina žubori... I opet sam tu, u svom gradu, u svom domu.
Moje životne priče 2
Još samo par minuta i počinje mi čas. Moj razred bio je smješten na trećem spratu Škole primjenjenih umjetnosti u Sarajevu. Haha... Nisam pohađala umjetničku školu, već je moja škola silom prilika bila smještena u ovu školu... Privremeno.
Kremisimo torta
