Trebam san, razmišljam dok palim još jednu u nizu. Mislila sam zamijeniti cigaru s čokoladom, ali kao i sve ostalo i ona me podsjeća i boli. Gledam na sat, još više me nervoza hvata. Još jedna neprospavana noć. Dolazi još jedan dan, još jedna prepreka koju moram preći. Zadnjih nekoliko dana u glavi mi se konstantno vrti jedno te isto pitanje: "Zašto?". Ko mi uze život, kada će ga vratiti?
Ko izgubljen slučaj radim šta mi drugi kažu, jer oni valjda bolje znaju. Oni žive život i znaju kuda i kako. Ali, postoji jedno veliko "ali". Ne snalazim se u tome i jedva čekam ove tihe sate da provedem sama sa sobom. Mada mi ni ovi sati ne daju mir, još su bolniji nego li dan. Možda bi ipak san bio najbolje rješenje. Kriv je jastuk, a i jorgan mi se oko nogu spetlja.
Danas dok sam šetkala kroz rafe kupujući namirnice, kroz glavu mi prodje "I ovo više nije isto". Spustih pogled na sivi pod i ubrza korak pored slatkiša. "Hoće li ikada prestati da boli?" pitala sam samu sebe, dok sam u korpu ubacivala sve redom. Znam da neće, ne želim da prestane. Ne želim, u momentima kada ne boli, ali zato kada boli! Samo molim Boga da prestane jer nemam snage da izdržim.
Shvatio je (moj M) da je bolje prekinuti kupovinu jer očito da u korpi ima viška stvari. Otišli smo na ručak u neki suviše bučan restorančić. Radije bih jela sendvić na nekom manje posjećenom mjestu, ali shvatih da smo u istom sosu pa progutah misli.
Ponekad se osjećam toliko sebićno jer u svome bolu zaboravim na njega. Tada mu se divim i pitam se kako mu to uspijeva. Vuče i sebe i mene, a opet je miran. Ponekad mrzim tu njegovu jačinu, jer se pored njega još više osjećam jadnom. "Ponekad" mi je postala uzrečica, jer se u svakom sljedećem trenutku osjećam drugačije. I dok ovo pišem, trudim se ne izbrisati predhodnu rečenicu.
Slušam ga kako priča, a znam da mu duša ćuti i sve što kaže znam da je bijeg od te tišine u duši. Rijetko priča o "njoj" vara samoga sebe, a i kada priča, razum iz njega govori. Stavljam zalogaj usta, shvatam da sam odlutala i dok još nije primijetio počinjem veselo pričati uklapajući se u bučnu sredinu. Prepisujem od njega lažnu jačinu i već se osjećam lažno jakom.
Evo još jednu! Obećavam sama sebi dok palim upaljač. Gledam u pepeljaru i bolje da ne brojim. Ujutru ću sakriti kutiju da ne vidi koliko ih fali. Jedino svjetlo i nada u ovoj tami je pogled na krevet i njega kako mirno spava. Kucam još tiše, kao lopov kradem tipku po tipku. Mada znam da je svjestan svega.
Gasim posljednju za večeras i spremam se u borbu s jastukom.
EDIN DNEVNIK
Lava kolač
