DNEVNIK JEDNE SUPRUGE
"Mašina mi pojela čarapu"
Autor: Lida

Jeli vam se ikada desilo da se ispovjedite majstoru, prodavaču, teti na šalteru, čiki što očitava potrošnju gasa? Ako nije, onda je Lida zaista slučaj za posmatranje.

Jutros me probudilo zvono na vratima. Otvorim, umotana u ogrtač, kad dvojica majstora. Totalno sam smetnula s uma da sam zvala majstore da mi poprave mašinu za veš. Iznenađeni oni mojom pojavom, haman ko i ja njihovom. Izvinem se svojim umiljatim glasom Alke Vuice, jer mi jutarnji poganac ne da da zvučim kao osoba ženskog spola.
„Sačekajte me minutu, evo vam sok. Znate, tek sam ustala, moram u toalet. Dugo spavam, jer gledam TV dokasno, ne radim, šta ću“, izgovaram ja, a oni me gledaju u čudu.

Već prvi šamar vode po licu me doziva, pa počinjem misliti kako sam glupa, šta njih boli briga što ja dugo spavam?! Obučem se, krenem u dnevni boravak, gdje su majstori, odlučna da im više ništa ne kažem.
„Pristavit ću kafu, ja ujutro popijem džezvu sama, hoćete i vi?“, upitah ja i ujedoh se za jezik, kad odovoriše potvrdno. Kuham kafu i razmišljam jesam li normalna osoba, dok dvojica majstora otvaraju moju mašinu. Ustanovili su kvar brzo, obradovavši me pronalaskom izgubljene teget plave čarape mog supruga, čija je cijena naprasno skočila. Naplatili su čarapu 50 KM. 'Bem ti proždrljivu mašinu.

I tako sjedoše oni da napišu račun i srknu kafu, a iz mene svim naporima progovara Fuad Backović Deen, ne bil potisnuo Alku Vuicu. „Ma ne spavam ja svojom voljom dugo, nego dobila sam otkaz“, reče promukli Deen i u trenu se pokaja.“ Šta ti je Lido, šta se povjeravaš majstorima?“, rekla sam ovo u sebi, i prije nego što sam završila ispričala sam im kako sam dobila otkaz. Pobjegli su glavom bez obzira, a ja se još uvijek bojim da mi čike iz ludare ne pokucaju na vrata. Možda su ih obavjestili.

Nije mi ovo prvi put. Jednom sam kao mlada, ostavljena i pijana djevojka, sjela u taksi sa prijateljicom, pa umjesto njoj, požalila se taksisti koji mi može biti deda. Na kraju je ispred moje zgrade ljubazni taksista isključio taksimetar i saslušao me do kraja, kazavši kako vjeruje da ću pronaći pravu ljubav. Danas opravdavam svoje povjeravanje taksisti njegovim vidovitim sposobnostima. Zaista sam pronašla pravu ljubav i danas smo u sretnom braku.

Prije nekoliko godina sam odvukla auto mehaničaru. Radionica je graničila sa privatnom kućom majstora. Nakon što smo se ispričali o pumpi dizni, cilindrima, boš pumpi i ostalim stvarima o kojima samo nenormalne žene sa krizom identiteta pričaju, izađe majstorova žena iz kuće noseći mu doručak. Ja još sjedim, auto je završeno, samo još par finesa. Miriše krompiruša, ono što kažu mrtva bi je usta jela. Slijedeća scena, sjedimo majstor, majstorova žena (ruke joj se pozlatile) i ja, i jedemo krompirušu. Mislim, zar to stvarno normalne osobe rade?!

Bolje da se ne sjećam svih događaja, neg da prostrem veš. Nadam se da mašina opet nije pojela čarapu.

Komentari (0)