EDIN DNEVNIK

"Nebitan je broj, već kvalitet tih brojeva"

Autor: Eda

Dvadeset i devet! Odjeknu sa tankih, šiljatih usnica. Trznu me pa škripnu optuženička klupa ispod mene. Zbunjeno je gledam i pitam se. Da li da se čudim njenim mladim ili mojim starim godinama? Ošinu me dobro uvježbanim ratničkim pogledom. Te oči! Nemaju više od devetnaest ljeta, ali zato, šminka! Sva četiri godišnja doba.
Možda sam trebala biti jadna,ali prosto mi izleti "Ne tuguj, porast ćes i ti". "Sigurno i djecu imaš" reče djevojčurak.

Ženu poput mene godine nikada pogoditi neće, ali uvijek postoji ono što hoće.

Profesor na vratima prekide naš poučni razgovor i djevojčurak ode za svoj sto.

Sjedim i slušam već odavno položeni predmet, ali opet sam tu. Nisam kući, tu sam. Da ne mislim na neke stvari koje onaj djevojčurak od maloprije nikada neće razumjeti i hvala Bogu na tome.
Buljim u kompjuter i razmišljam o svojim godinama. Ne o broju, nego o kvalitetu. Nakon osam godina braka, ja sam na početku. Samo što u ovom početku nema elana, nema osmjeha i što je najbolnije nema NJE. Početku kraja.

Kad smo saznali da čekamo bebu, nigdje kraja našoj sreći mislila sam, dok me muž nosao po kući. Već tada je u srce usađeno sjeme koje je vremenom izraslo u ogromnu i snažnu ljubav.
Ko posadi, taj i iščupa! Zagasi svjetlost, a nas ostavi u tami da tapkamo i tražimo put.

Zvono za kraj, žurim prije svih. U hodu navlačim traku preko ušiju... boli! Sebi u inat ponesoh njenu. I tad shvatam "Bože, kako sve podsjeća!". Nisu krivi ljudi, njihove riječi i postupci. Krivac sam ja, jer je u svemu tražim.

Otvaram teška vrata, vjetar zaledi suzu. Dođoh sebi. Nakon što odmače od ljudi, usporih, uživajući u šamaranju vjetra.

Komentari (0)