Refleks hodanja prisutan je pri rođenju. Ako svoje novorođenče držite ispod ruku i dopustite mu da maše nožicama,

ono će nagonski pokrenuti svoje noge i stopala kao da korača prema naprijed, posebno ako nogama može dotaknuti tlo.To je samo refleks, koji do bebina drugog mjeseca potpuno iščezne.

Evo me na nogama

Usred razvoja samostalnog sjedenja i puzanja, udovi bebe neprekidno jačaju. U 6. mjesecu starosti beba uz podupiranje može zauzeti stojeći položaj. Taj napredak vještine njezinih pokreta velik je poticaj njezinom samopouzdanju.. Odjednom misli kako može činiti isto što i vi, što čine i njezina braća ili sestre i uživa u tome. "Evo mene na mojim vlastitim nogama!", razmišlja beba.

Naravno ne može se pomaknuti iz tog položaja, ili pada, a isto se dogodi ako je prestanete podupirati. Pa ipak, dosegla je prvu fazu hodanja - na nogama nosi težinu svog tijela. Od tada pa nadalje samo je pitanje vremena prije nego što ostvari samostalno hodanje.

Istraživanje pokazuje

Hodanje je često odgođeno u djece koja imaju problema sa vidom, što upućuje na to da se mališani služe vizualnim orjentirima, kao što je razmak između dva komada namještaja, i udaljenost na kojoj se nalaze prepreke ispred njih, koji joj omogućuju da se kreću bezopasno i sa sigurnošću. Dijete koje nema tu informaciju može se osjetiti ranjivim i manje voljnim poduzeti prvi korak.

Ova bi šetnja mogla završiti modricama

Teško je predvidjeti kako će se, i u kojoj dobi, dogoditi napredak od stajanja uz pridržavanje do samostalnog hodanja. Tipično dijete napreduje od stajanja uz podupiranje do "krstarenja": ono se iz sjedećeg položaja izvuče u stojeći (možda pridržavajući se uz naslonjač), a onda postraničnim koracima šeće po prostoriji, pridržavajući se rukicama za nemještaj, iako pri tome može i izgubiti ravnotežu.

Mališan gleda oko sebe, unaprijed isplanira idući korak i procijeni prostor između dva stabilna elementa za koja se može pridržati. Katkad pogrešno procijeni situaciju, pa padne na guzu jer mu je drugi stolac ipak izvan dosega. No svejedno se neustrašivo osloni na nožice i krene ponovo. Široki osmijeh na licu govori vam da je jako zadovoljan sam sa sobom. Svijet mu je sada na dlanu.

Ja mogu hodati

Prvi samostalni korak djeteta, bez ikakve podrške, dogodit će se u dobi od oko 12 do 15 mjeseci, iako mnoga djeca ne prohodaju do 18. mjeseca starosti, a ipak se normalno razvijaju. Sve je to kombinacija fizičke zrelosti, ličnog samopouzdanja i odlučnosti, te prilike zbog kojih se osjete spremnima pokušati samostalno hodati. Pri tome vjerovatno važnu ulogu ima i stav djeteta - mališan koji je svijet oko sebe doživljavao ležeći na leđima možda neće biti toliko nestrpljiv da nauči hodati.

Isprva dijete hoda vrlo nesigurno i lako ga je izbaciti iz ravnoteže. Zato djecu u toj fazi zovu "klimavcima" - svoje nožice, zbog održavanja ravnoteže, drže široko razmaknutima i doslovno se klimaju s jedne strane na drugu dok se kreću prema naprijed.

R.W.

Komentari (0)